Osobine svojstvene čakavskim i nečakavskim govorima koji su smješteni duž jadranske obale. U adrijatizme se ubrajaju prijelaz dočetnoga -m > -n u nastavcima i nepromjenjivim riječima (nisan 'nisam', vidin, sedan), prijelaz fonema ļ > j (jubav, zemja), gubljenje zatvora kod č i c ispred zatvornoga konsonanta: maška, jašmik, osta (genitiv jednine od ocat), skraćivanje dugoga , cakavizam, gubljenje dočetnoga t (pe > pet) ili infinitivi kao da < dati. U dijalektološkoj literaturi uz pojam adrijatizma najčešće se ipak spominje prijelaz -m > -n. U nekim kajkavskim govorima zapadnoga Gorskog kotara ta je promjena evidentirana kao čakavski element unutar kajkavskoga sustava. Najnovija su istraživanja, međutim, tu mijenu potvrdila i u govorima koji su teritorijalno daleko od obale, primjerice u nekim govorima na sjeverozapadu Hrvatske (više su o tome izložile Anita Celinić i Mira Menac-Mihalić na VI. hrvatskome slavističkome kongresu 2014. u referatu 'Završni m i n u hrvatskim govorima').
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 'Miroslav Krleža'.
Malnar, Marija i Perina Vukša 2012. Postoje li čakavski elementi u fonologiji čabarskih govora? Peti hrvatski slavistički kongres: zbornik radova 1. Ur. Turk, Marija − Srdoč-Konestra, Ines, Rijeka: Filozofski fakultet.
Jezik ili dijalekt u zemlji koja je susjedna onoj o jeziku koje govorimo; adstrat na dotični jezik može utjecati na razne načine. (Hrvatska enciklopedija 1, A-Bd, 1999: 38).
Antroponim je vlastito ime kojim se imenuju ljudi: osobno ime, nadimak, prezime, pseudonim. Antroponimija je cjelokupnost antroponima određenog teritorija (u određenom vremenu i u određenom jeziku). Antroponomastika je dio onomastike koji proučava antroponime (Šimunović 2009: 75).
Čilaš Šimpraga, Ankica 2006. Antroponimija i toponimija Promine. Doktorski rad.
Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden marketing.
Jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, naziv potječe od upitne zamjenice ča, genitiv najčešće česa.
“Idiomima čakavskoga narječja govori se uglavnom na hrvatskim otocima od Lastova i Korčule do Krka. Izuzetkom su štokavski govori na Korčuli (Račišće), Hvaru (Sućuraj), Braču (Sumartin) i na Šolti (Maslinica). Čakavski je također hrvatski dio Istre, s izuzetkom štokavskoga mjesta Peroja. Dalmatinsko obalno područje od Privlake i Novigrada kod Zadra do Cetine većinom je čakavsko, no mnogi su govori štokavski: Nin, Zaton, Sveti Petar (nekad Krmčina), Pirovac, Šibenik i okolica, Seget i još neki. U Splitu danas dominiraju štokavci ikavci, dok su nekad prevladavali čakavci. Zapadni Pelješac (Lovište, Kučište, Viganj, Orebić, Trpanj, Kuna, Pijavičino, Potomje) također možemo uvrstiti u čakavsko narječje, iako je u većini tih mjesta udio štokavizama vrlo znatan, a tako je i ponegdje drugdje, npr. na nekim otocima (npr. na jugu otoka Paga), u mnogim obalnim dalmatinskim mjestima, u jugozapadnoj Istri itd. U Lici održali su se čakavci u Otočcu i njegovoj okolici te u nekoliko mjesta u gospićkoj okolici. Čakavsko je uglavnom ogulinsko-dugoreško područje, nekoliko mjesta u Gorskom kotaru (npr. Brestova Draga i Vrbovsko), u Žumberku (Kalje, Žumberak, Jurkovo Selo). Čakavština se još čuva u nizu sela u Austriji (Gradišće), u nizu sela u Madžarskoj, u nekoliko sela u Slovačkoj (Hrvatski Grob, Novo Selo, Jandrof, Čunovo) te u Sloveniji (Starod i još neka mjesta iznad Opatije, nekoliko sela kod Kostanjevice, Tribuče u Beloj krajini). Niz govora ima čakavsko-kajkavske značajke (npr. Hrvatski Grob kod Bratislave, Klana kod Rijeke, mnogi govori široj okolici Karlovca), pa je gdjegdje teško odlučiti u koje ih narječje svrstati, a ne čini se uputnim govoriti o posebnom, četvrtom čakavsko-kajkavskom narječju. Čakavce nalazimo i drugdje diljem svijeta, u novijoj dijaspori, dok su asimilaciji podlegli u mnogim krajevima, npr. u Italiji i Rumunjskoj, a u osjetnoj mjeri i drugdje, npr. u Austriji i Madžarskoj.” (Lisac 2009: 15)
Glavni je kriterij u podjeli čakavskoga narječja na dijalekte refleks jata. Uz jat, u slučaju jugozapadnoga istarskoga dijalekta primjenjuje se i suglasnički kriterij (št/šć, v. natuknicu ŠTOKAVSKO NARJEČJE). Prema tim se premisama u današnjoj kroatističkoj literaturi čakavsko narječje dijeli na 6 dijalekata: buzetski, jugozapadni istarski, sjevernočakavski (ekavski), srednjočakavski (ikavsko-ekavski), južnočakavski (ikavski) i lastovski (jekavski).
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 'Miroslav Krleža'.
Hraste, Mate 1966. Govori jugozapadne Istre. Hrvatski dijalektološki zbornik 2, 5−28.
Lisac, Josip 2009. Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Lukežić, Iva 1990. Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
Lukežić, Iva − Sanja Zubčić 2007. Grobnički govor XX. stoljeća. Rijeka: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Moguš, Milan 1977. Čakavsko narječje. Fonologija. Zagreb: Školska knjiga.
Šimunović, Petar 1970. Dijalekatske značajke buzetske regije. Istarski mozaik 8, 35−49.
Šimunović, Petar 2011. Čakavska čitanka. Zagreb: Golden marketing.
Vranić, Silvana 2005. Čakavski ekavski dijalekt: sustav i podsustavi. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci.
grč. diálektos ← dialégesthai: govoriti ≃ dija- + légein: govoriti
Apstraktna jedinica u dijalektološkoj klasifikaciji (v. natuknicu NARJEČJE).
“…dijalekt sačinjavaju mjesni govori koji posjeduju većinu njegovih tipičnih osobina, pa ako pretpostavimo da je takvih crta, recimo 100, onda doduše ni u jednom mjesnom govoru neće biti zastupane sve, svih sto, ali ni u jednom ih neće biti manje od 50. Ostatak osobina bit će sasvim lokalne inovacije ili arhaizmi što obuhvaćaju samo pojedini govor ili koju užu skupinu govora, ili će se raditi, osobito u graničnim pojasima, o osobinama tipičnim za susjedni dijalekt, ili ćemo imati, također u graničnom pojasu, pojedine mlađe inovacije s obiju strana granice, ali netipične ni za jedan od dijalekata koje ta granica dijeli.” (Brozović 1970: 5−6)
Brozović, Dalibor 1970. Dijalekatska slika hrvatskosrpskog jezičnog prostora. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 8, 5−32.
Jezikoslovna grana koja znanstveno obrađuje organske idiome kojega jezika, bilo pojedinačne mjesne jezične sustave ili idiome višega ranga, skupine govorâ, dijalekte i narječja.
Tradicionalni opisi pojedinih mjesnih govora u dosadašnjoj kroatističkoj praksi pristupali su obradi jezičnih značajki sa stajališta dijalektologije kao sastavnice genetske lingvistike. Ta dijalektologija “ima kao svoj zadatak da ustanovi kako danas izgleda »praslavenski« u nekom selu hrvatskom, ili poljskom, ili ruskom, ili bugarskom ili bilo kakvu drugome slavenskom selu danas” (Brozović 2004: 2).
Snimke spontanoga govora prikupljene terenskim dijalektološkim istraživanjima dragocjene su dijalektologiji iz više razloga: transkripcijom takvih snimki dobivaju se tekstovi koji svjedoče o određenom mjesnom govoru na više jezičnih razina, a budući da je najčešće riječ o spontanim monolozima ili dijalozima koji opisuju neku temu iz prošlosti ili aktualnosti seoskoga okruženja, ti su ogledi govora zanimljivi posebice etnolozima kao vrijedan izvor podataka o starini i tradicionalnome načinu života. “Ali dijalektologija može biti pomoćna znanost i za etnologiju i sociologiju, za proučavanje kulture i civilizacije. Dijalektolog može u selu konstatirati da se ljudi danas zaista ne služe plugom. Ako je pak zaboravljena i sama riječ plug, on to mora zapisati i za genetsku lingvistiku, jer je plug najvjerojatnije već praslavenski germanizam, a svakako je zajednička riječ germanskoslavenska. Posve je drugačija situacija ako se već radi traktorom. To je činjenica koju genetska lingvistika ignorira, ali dijalektologija kao pomoćna znanost u proučavanju etnologije, bolje rečeno etnografije, mora registrirati i tu činjenicu.” (Brozović 2004: 8)
Brozović, Dalibor 2004. O dijalektologiji kao jezikoslovnoj disciplini. Suvremena lingvistika 57–58, 1–12.
Fonologija je “lingvistička disciplina koja proučava razlikovnu funkciju glasova u pojedinom jeziku i u jeziku uopće. Glasovi s razlikovnom funkcijom zovu se fonemima. Prema fonološkom naučavanju, fonemski status imaju u pojedinom jeziku samo oni glasovi koji mogu biti nositeljima značenjske razlike, npr. razlika između riječî drag i trag osigurava fonemski status glasovima [d] i [t], koji se kao fonemi bilježe /d/ i /t/.” (Hrvatska enciklopedija 3, 2001: 696)
Celinić, Anita i dr. 2010. Prinosi hrvatskoj dijalektnoj fonologiji. Zagreb, Split: Književni krug Split, IHJJ.
Hrvatska inačica staroslavenskoga / crkvenoslavenskoga jezika (v. natuknicu STAROSLAVENSKI JEZIK) nastala pod utjecajem lokalnih govora, odnosno unošenjem elemenata čakavskih idioma hrvatskoga jezika u naslijeđene staroslavenske / crkvenoslavenske tekstove, počev od 12. st. U uporabi su i termini hrvatska redakcija / hrvatska recenzija crkvenoslavenskog jezika − “pritom redakcija označava spontano, nehotično, nenamjerno mijenjanje staroslavenskog teksta nastalo pod utjecajem piščeva jezika ili jezika njegova kraja, a recenzija je namjerno mijenjanje teksta pisanog općeslavenskim književnim jezikom, tj. njegovu prilagodbu idiomu kojim se služe govornici nekog kraja” (Damjanović 2005: 9−14).
https://www.stin.hr/hr/article/9/rje%C4%8Dnik_crkvenoslavenskoga_jezika_hrvatske_redakcije
Gadžijeva, Sofija − Ana Kovačević − Milan Mihaljević − Sandra Požar − Johannes Reinhart − Marinka Šimić − Jasna Vince 2014. Hrvatski crkvenoslavenski jezik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada; Staroslavenski institut.
Hercigonja, Eduard 2006. Tropismena i trojezična kultura hrvatskog srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska.
Hrvatski dijalektološki zbornik publikacija je Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i izlazi od 1956. godine. Zbornik objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja filologije i obuhvaća radove iz područja jezikoslovlja, u prvom redu povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske dijalektologije.
http://hrcak.srce.hr/hrvatski-dijalektoloski-zbornik
Zamišljena crta ili linija na jezičnoj karti, koja razdvaja dva dijalektalna prostora, odnosno pokazuje prostornu raširenost neke jezične pojave.
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Lukežić, Iva 2015. Zajednička povijest hrvatskih narječja 2. Morfologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Samoglasnik koji se razvio u mlađem općeslavenskom razdoblju, 7. − 8. st. (Lukežić 2012: 31) i koji je u daljnjem razvoju u raznim slavenskim govorima dao različite reflekse (u dijelu literature koristi se još i termin: odrazi jata). Bilježi se grafemom ě. U govorima hrvatskoga jezika od, primjerice, ishodišnoga, općeslavenskoga lika *tělo u značenju 'tijelo' potvrđeni su odrazi tilo, telo, tjelo, tijelo.
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Moguš, Milan 2010. Povijesna fonologija hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Jezični atlasi sistematizirane su zbirke karata koje prikazuju lingvistički krajobraz, odnosno ukupnost izoglosâ (linijâ koje omeđuju prostiranje neke jezične pojave) na promatranome jezičnom području, bilo da ono obuhvaća jedan jezik u cjelini ili njegov dio (npr. određeni dijalekt) ili pak više jezika. Jezični su atlasi produkti lingvističke geografije – dijalektologiji srodne lingvističke discipline koja proučava pitanja teritorijalnog rasporeda jezičnih pojava. Lingvistička se geografija bavi izradom jezičnih karata i atlasa, odnosno smještanjem jezičnih pojava u organskim govorima na zemljopisnu kartu (Menac-Mihalić − Celinić 2013: 219).
v. i natuknicu OPĆESLAVENSKI LINGVISTIČKI ATLAS
Menac-Mihalić, Mira − Anita Celinić 2013. Čakavsko narječje u jezičnim atlasima (s primjerima karata razvoja *ę u ‘jezik’, ‘jetra’, ‘žeđ’). Hrvatski dijalektološki zbornik 18, 219−237.
Jedno od triju narječja hrvatskoga jezika.
“Kajkavski dijalekti zauzimaju najveći dio sjeverozapadne Hrvatske i Gorski kotar. Granica između kajk. i štok. govora teče u međuriječju Save i Drave počevši od Drave u visini Virovitice pa do blizine Unina ušća u Savu, ali između tih krajnjih istočnih točaka granična je crta duboko uvučena u kajk. teritorij u sjeverozapadnom smjeru, s proširenjem oko Bjelovara i s tri veća štok. otoka na kajk. području (kod Čazme i jugoistočno i jugozapadno od Koprivnice). Južnom granicom kompaktnoga kajk. područja obuhvaćen je relativno uzak pojas ispod Save od ušća Une do ušća Kupe, a onda južna granica teče na zapad južno od Kupe do slovenske međe, s time da se kod Ozlja i Karlovca kajk. područje južno od Kupe nešto proširuje.” (Brozović 1988: 91)
Postoji nekoliko podjela kajkavskoga narječja. 1936. godine veliki kajkavolog Stjepan Ivišić prema akcenatskom je kriteriju podijelio sve kajkavske govore u 4 skupine: zagorsko-međimurska, turopoljsko-posavska, križevačko-podravska te donjosutlanska. Dalibor Brozović (1988.) postojećim akcenatskim kriterijima pridružuje i neke vokalske i konsonantske te kajkavskome narječju pridružuje još dva dijalekta: goranski i prigorski. Kronološki najmlađa klasifikacija je ona Mije Lončarića − Lončarić unutar kajkavskoga narječja luči 15 dijalekata (Lončarić 1996: 146).
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 'Miroslav Krleža'.
Ivšić, Stjepan 2012. (1936.) Jezik Hrvata kajkavaca. Pretisak iz Ljetopisa JAZU, sv. 48 za godinu 1934./35. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.
Maresić, Jela − Mira Menac-Mihalić 2008. Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora s rječnicima. Zagreb: IHJJ.
Leksik je rječnik kojega jezika. “Svaki govornik ima određen rječnik koji se može razdijeliti na aktivni rječnik te na pasivni rječnik riječi koje razumije ali obično ne upotrebljava. U lingvistici ne govorimo o rječniku određenog jezika, već o leksiku, cjelokupnome spremištu govorniku dostupnih riječi” (Trask 2005: 177).
Leksikologija je lingvistička disciplina koja proučava leksički sustav u pojedinom jeziku. Glavna je leksička jedinica leksem, koji se shvaća kao riječ u ukupnosti njezinih oblika i značenja.
Leksikografija se odnosi na sustavno popisivanje, opis i tumačenje rječničkoga blaga.
Trask, Robert Lawrence 2005. Temeljni lingvistički pojmovi. Zagreb: Školska knjiga.
Hrvatski povjesničar (Karlovac, 20. V. 1835 – Zagreb, 25. IV. 1893). Autor brojnih djela koja se bave poviješću Karlovca i karlovačke okolice:
1879. Karlovac: poviest i mjestopis grada i okolice. Zagreb: Matica hrvatska.
1894. [pretisak 2015.] Hrvatski urbari. Zagreb: JAZU.
1895. Oko Kupe i Korane. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Radoslav_Lopa%C5%A1i%C4%87
Govor koji je nastao sekundarnim miješanjem dvaju različitih govornih tipova.
Lončarić, Mijo 1997a. Hrvatsko-slovenski jezični odnosi s dijalektoloških gledišta. Hrvati u Sloveniji: zbornik radova [ur. Mirjana Domini]. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, 347–357.
Mjesni govor u dijalektološkoj literaturi definiran je kao jedina konkretna jedinica organskih idioma (Brozović 1970: 12).
U uporabi su još i termini organski idiom, mjesni idiom. O položaju mjesnoga govora u klasifikaciji dijalektoloških sustava v. natuknicu NARJEČJE.
Grana lingvistike koja proučava strukturu riječi, odnosno temeljni dio gramatike u kojem se proučavaju najmanje jezične jedinice kojima je pridruženo značenje (tj. morfemi) i oblici pojedinih promjenljivih riječi.
Lukežić, Iva 2015. Zajednička povijest hrvatskih narječja 2. Morfologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Trask, Robert Lawrence 2005. Temeljni lingvistički pojmovi. Zagreb: Školska knjiga.
(Akcent) a. Isticanje vokala ili slogotvornoga glasa u riječi (većom duljinom, snažnijim izgovorom, povišenjem ili sniženjem tona pri izgovoru); naglasak b. prozodijski (suprasegmentni) element po kojemu se slogovi razlikuju c. dijakritički znak iznad vokala kojim se bilježi naglasak; u hrvatskom standardnom jeziku to su: kratkouzlazni (à), dugouzlazni (á), kratkosilazni (ȁ), dugosilazni (ȃ). (Vladimir Anić 2007 Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber: Zagreb, str. 268).
Akcenatski sustav pri dosadašnjim je dijalektološkim klasifikacijama uziman kao kriterij najvišega ranga, odnosno kao najvažniji kriterij pri klasificiranju pojedinačnih mjesnih govora u hijerarhijski više sustave (skupine govora, poddijalekte, dijalekte…).
“Ovo drugo, koje se u hrvatskosrpskoj dijalektologiji zove 'akcenatski sustav', ima po mom mišljenju izvanredno veliku važnost za klasifikaciju, ali se dosad malo uzimalo u obzir” (Brozović 1960: 76).“Za podjelu na poddijalekte i skupine govora najpogodnije su uz naglasak osobine vokalizma, a neglasovne značajke nemaju veće važnosti za unutarnju razdiobu nego samo karakteriziraju kajk. skupinu dijalekata općenito” (Brozović 1988: 93). “(...) zato je prirodno da se upravo na akcentuaciji osniva jedina sustavna dioba kajkavskih govora” (Junković 1982: 191). “Kao jezični znak akcent ima prvorazredno prozodijsko značenje i kriterij je najvišeg ranga za utvrđivanje strukturne i genetičke bliskosti među srodnim jezicima, a kao pojava najfrekventnijja u govoru, ima prednost pred drugim strukturalno jednako važnim elementima” (Lukežić 1990: 31).
Brozović, Dalibor 1960. O strukturalnim i genetskim kriterijima u klasifikaciji hrvatskosrpskih dijalekata. Zbornik za filologiju i lingvistiku 3, 68–88.
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 'Miroslav Krleža'.
Junković, Zvonimir 1972. Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta. Rad JAZU 363, 1–229.
Kapović, Mate 2015. Povijest hrvatske akcentuacije. Fonetika. Zagreb: Matica hrvatska.
Lukežić, Iva 1990. Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
Termin narječje u hrvatskoj dijalektološkoj terminologiji označava grupu dijalekata, odnosno narječje se sastoji od dijalekata, dijalekti od grupa govora, a grupe govora od mjesnih govora. U hijerarhizaciji dijalektoloških sustava Dalibor Brozović (1960: 77) izvršio je klasifikaciju prema shemi: narječje / grupa dijalekata → podgrupa dijalekata → dijalekt → poddijalekt → grupa govorā → podgrupa govorā → govor → varijanta govora). Primjerice, prema navedenom modelu između kajkavskoga narječja i mjesnoga govora Severina na Kupi u Gorskome kotaru može se izvući sljedeći piramidalni prikaz: kajkavsko narječje → goranski dijalekt → istočnogoranski poddijalekt → središnja skupina govora istočnogoranskoga poddijalekta → mjesni govor Severina na Kupi.
Tri narječja hrvatskoga jezika (štokavsko, kajkavsko, čakavsko) dobila su ime prema upitno-odnosnim zamjenicama što, kaj, ča.
Brozović, Dalibor 1960. O strukturalnim i genetskim kriterijima u klasifikaciji hrvatskosrpskih dijalekata. Zbornik za filologiju i lingvistiku 3, 68–88.
Brozović, Dalibor 1970. Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska.
Jezik potekao iz praslavenskoga jezika, nastao dijalektnom diferencijacijom jedinstvenoga praslavenskoga jezika. Promjene koje su obuhvatile općeslavensko razdoblje u povijesti slavenskih jezika (npr. postanak nazalnog samoglasnika ǫ, v. natuknicu STRAŽNJI NAZAL) zajedničke su svim slavenskim jezicima i odvijale su se do konca 11. stoljeća (Lukežić 2012: 11). “Nakon općeslavenskoga razdoblja možemo govoriti samo o pojedinačnim slavenskim jezicima” (Matasović 2008: 59).
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Matasović, Ranko 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Samoglasnik nastao u starohrvatskom razdoblju u povijesti hrvatskih organskih govora (od 9. do konca 14. st., usp. Lukežić 2012: 12; 46−64) i koji je u daljnjem razvoju u raznim slavenskim govorima dao različite reflekse (u dijalektološkoj literaturi koristi se još i termin šva). Bilježi se grafemom ə. U govorima hrvatskoga jezika ovaj je polazni vokal dao brojne odraze koji nerijetko ovise o tome dolaze li u kratkome ili dugome slogu, naglašenome ili nenaglašenome. Primjerice, od ishodišnoga lika *dənəsə u značenju 'danas' potvrđeni su likovi danas, denes, dənəs, dinis, od ishodišnoga *dənə likovi poput dan, den, dien, *stəza je dala staza, steza, stoza, itd.
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Matasović, Ranko 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Moguš, Milan 2010. Povijesna fonologija hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Rekonstruirani jedinstveni zajednički prajezik iz kojega su potekli svi živi i mrtvi slavenski jezici.
“Prema suvremenim spoznajama praslavenski se govorio na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, dakle u doba najveće teritorijalne ekspanzije Slavena, naroda koji ga je proširio po golemu području od sjeverozapadne Rusije do Soluna u Grčkoj.” (Matasović 2009: 59)
“U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6.-7. st.) ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.”(Matasović 2008: 34)
“Ne postoje tekstovi pisani praslavenski, no međusobnom usporedbom slavenskih jezika, njihovom usporedbom s drugim indoeuropskim jezicima i jezicima s kojima je slavenski dolazio u dodir, može se praslavenski rekonstruirati čak do mnogih pojedinosti.” (Holzer 2011: 2)
Holzer, Georg 2011. Glasovni razvoj hrvatskoga jezika. Zagreb: IHJJ.
Matasović, Ranko 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Matasović, Ranko 2009. Od praslavenskoga do hrvatskoga jezika (glasovi i oblici). Povijest hrvatskoga jezika. 1. knjiga: srednji vijek. Zagreb: Croatica.
Poznato pravilo u dijalektologiji, odnosi se na zamjenu prema kojoj se ishodišni, općeslavenski glas jat (*ě) u suvremenim hrvatskim govorima razvio u vokal e ispred suglasnika t, d, n, l, r, s, z ako iza njih slijede vokali a, o, u ili , npr. leto, testo, koleno, ali vrime, dica, brig, kadi, itd. U preostalim slučajevima na mjestu jata dolazi vokal i. Ikavsko-ekavska zamjena jata karakteristična je najvećma za srednjočakavski dijalekt, odnosno za čakavske govore kvarnerskih govora, zadarskih otoka, za neke priobalne dijelove sjevernog primorja (Novi Vinodolski, Senj), unutrašnjosti istarskog poluotoka, Gorskoga kotara i Like te za pokupsko, prikupsko i žumberačko područje. Iseljavanjem stanovništva s ličkoga, ogulinskoga i karlovačkoga područja u Gradišće ikavsko-ekavski odraz jata proširen je i među govornicima stare dijaspore (Lukežić 1990). Ikavsko-ekavski odraz jata ima i glavnina karlovačkih, miješanih, kajkavsko-čakavskih govora (Težak 1957., 1974., 1979., 1981).
Lukežić, Iva 1990. Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
Finka, Božidar – Antun Šojat 1973. Karlovački govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 3, 77–151.
Težak, Stjepko 1957. O rezultatu dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca. Ljetopis JAZU 62, 418–423.
Težak, Stjepko 1974. Kajkavsko-čakavsko razmeđe. Kajkavski zbornik [ur. Joža Skok, Miroslav Šicel i Antun Šojat]. Zlatar: Narodno sveučilište Ivan Goran Kovačić, 44–47.
Težak, Stjepko 1979. Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 16, 37–52.
Težak, Stjepko 1981. Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? Hrvatski dijalektološki zbornik 5, 169–200.
Sintagma predmigracijski raspored narječja odnosi se na raspored narječja prije velikih turskih provala koje su bile uzrokom raseljavanja stanovništva te doseljavanja novog na opustošene prostore. Unutar predmigracijske epohe hrvatskoga jezika jezičnopovijesna istraživanja luče 3 velika razdoblja: praslavensko, općeslavensko te razdoblje kada se formiraju narječja današnjeg hrvatskoga jezika, proces koji je završen do konca 15. st.
Velike seobe naroda uzrokovane ratom s Turcima odvijale su se kroz 16. i 17. st., nakon čega se dijalektološka slika Hrvatske bitno izmijenila: govornici nekih autohtonih govora su iseljeni (Gradišće, Molise u Italiji) ili razmješteni, a na nekoć dijalektološki homogena područja doseljeni su novi govori (npr. štokavci ikavci i ijekavci u kajkavskom Gorskom kotaru, štokavski govor Peroja u čakavskoj Istri, podrijetlom iz Crne Gore). Migracije naroda u konačnici su rezultirale novim rasporedom narječja te formiranjem brojnih govora koji danas nose oznaku 'miješani', a u kojima egzistiraju osobine dvaju, pa čak i svih triju narječja hrvatskoga jezika, kao što je slučaj na karlovačkome teritoriju.
Neposredno nakon formiranja narječja, a prije velikih seoba naroda (15. st.) postojalo je pet skupina dijalekata koje se u literaturi nazivaju narječjima (Brozović 1970): kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko (šćakavsko), istočnoštokavsko (štakavsko) te prototorlačko.
Kajkavština se prostirala zapadnije od današnje granice sa štokavštinom, a čakavština se govorila duboko u unutrašnjosti, zapadno od današnje granice s BiH uz Unu te u kopnenoj Dalmaciji u zaleđu Zadra i Šibenika. Zapadna štokavština s kajkavštinom je graničila od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku do Virovitice i današnje Mađarske, s istočnom štokavštinom duž Dunava i Drine te zapadno od Foče prema Neretvi i Boki Kotorskoj, koje su bile zapadnoštokavske. Prema čakavštini granica je sezala do teritorija istočno od Une, niz Dinaru, a na more je izbijala istočno od Cetine (Lisac 2003: 16).
Vjerojatan predmigracijski raspored narječja, preuzeto iz Lončarić (1996: 38)
Povijesna rasprostranjenost hrvatskih narječja, Lisac 2003.
Brozović, Dalibor 1970. Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska.
Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.
Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.
Jedan od dijalekata kajkavskoga narječja (Brozović 1988: 93−93), Lončarić ga naziva i plješivičkoprigorskim (1996: 146), prostire se sjeverno i sjeverozapadno od Karlovca. U južnijim govorima ovoga dijalekta, posebice u ozaljskome tipu govora, miješaju se kajkavske i čakavske osobine. Prema dosadašnjim spoznajama, kajkavskim elementima pripada akcentuacija, slična akcentuaciji središnjih kajkavskih, zagorskih govora, dok čakavski biljeg ovim govorima daje ikavsko-ekavski refleks jata prema pravilu Meyera i Jakubinskog te fonemi ś i ź u konsonantskome sustavu, stoga je i u novijoj literaturi često apostrofirano da se radi o prijelaznome, kajkavskome-čakavskome dijalektu.
Težak, Stjepko 1957. O rezultatu dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca. Ljetopis JAZU 62, 418–423.
Težak, Stjepko 1974. Kajkavsko-čakavsko razmeđe. Kajkavski zbornik [ur. Joža Skok, Miroslav Šicel i Antun Šojat]. Zlatar: Narodno sveučilište Ivan Goran Kovačić, 44–47.
Težak, Stjepko 1979. Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 16, 37–53.
Težak, Stjepko 1981a. Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? Hrvatski dijalektološki zbornik 5, 169–200.
Težak, Stjepko 1981b. Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 5, 203–428.
U dijalektologiji pojam za selo čiji se mjesni govor istražuje.
Prijelaz intervokalnog ž u r, u hrvatskim govorima potvrđen najčešće u prezentu glagola mȍć(i): morem/moren, moreš,… moreju/moredu.
Suglasnik nastao u starohrvatskom razdoblju u povijesti hrvatskih organskih govora (od 9. do konca 14. st., usp. Lukežić 2012: 12; 46−64) i koji je u daljnjem razvoju u raznim slavenskim govorima dao različite reflekse (u dijelu literature koriste se još i termini slogotvorno l, slogotvorni sonant l). Bilježi se grafemom . U govorima hrvatskoga jezika od, primjerice, ishodišnoga, lika *snce u značenju 'sunce' potvrđeni su primjeri sunce, sonce, sounce, sance, itd.
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Matasović, Ranko 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Moguš, Milan 2010. Povijesna fonologija hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Nadregionalni je jezik svih društvenih slojeva. Njegove uporabne norme opisuju kodificirajuća djela (gramatike, pravopisi, rječnici). On je polifunkcionalan (pokriva sve funkcionalne stilove, primjerice: razgovorni, znanstveni, administrativni) i polivalentan (opslužuje sve sfere društvenog života).
Brozović, Dalibor 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga.
Brozović, Dalibor 2007. Fonologija hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Znanstvena ustanova koja istražuje kulturu hrv. srednjovjekovlja, posebice hrv. glagoljaštvo, njegove književne dosege i jezik glagoljičnih tekstova, hrvatsku ćirilometodsku baštinu, hrvatski crkvenoslavenski jezik i druge paleoslavističke i paleokroatističke teme.
http://stin.hr/
Staroslavenski je najstariji književni slavenski jezik i prvi književni jezik gotovo svih slavenskih naroda. Staroslavenski nije predak svih slavenskih jezika nego je prvi posvjedočeni jezik koji je u prvo doba, kada su svi slavenski jezici još bili jako slični, služio kao književni jezik za više slavenskih naroda. To je jezik tzv. kanonskih spomenika iz 10. i 11. stoljeća. U znanstvenoj literaturi za nj nema jedinstvena imena. Budući da su svi tekstovi pisani ovim jezikom imali prvenstveno liturgijsku funkciju frekventni su i termini crkvenoslavenski te starocrkvenoslavenski. Pritom ni ova dva pojma nisu sinonimna. Starocrkvenoslavenskim jezikom istraživači “imenuju klasičnu fazu prvog slavenskog književnog jezika, onu zabilježenu u kanonskim tekstovima, a drugim terminom (crkvenoslavenski) označavaju jezik tekstova pisanih od XII. stoljeća dalje, tekstova u kojima već ima dosta lokalnih jezičnih osobina” (Damjanović 2005: 9-14) (v. natuknicu HRVATSKI CRKVENOSLAVENSKI JEZIK). Osim toga, za isti su pojam (prvi slavenski književni jezik) u uporabi i imena općeslavenski književni jezik, starobugarski jezik, staromakedonski jezik. Potonje ime govori o temelju na kojem je nastao prvi slavenski književni jezik, radi se o jednom narodnom slavenskom govoru iz okolice Soluna iz druge polovice 9. stoljeća. Taj su govor kao osnovu za općeslavenski književni jezik uzeli braća Konstantin Ćiril i Metod.
Damjanović, Stjepan 2005. Staroslavenski jezik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Damjanović, Stjepan 2002. Slovo iskona. Zagreb: Matica hrvatska.
Samoglasnik koji se razvio u mlađem općeslavenskom razdoblju, 7. − 8. st. (Lukežić 2012: 31) i koji je u daljnjem razvoju u raznim slavenskim govorima dao različite reflekse (u dijelu literature koristi se još i termin: nazalno o). Bilježi se grafemom ǫ. U govorima hrvatskoga jezika od, primjerice, ishodišnoga, općeslavenskoga lika *mǫž u značenju 'muž' potvrđeni su primjeri muž, mož, mouš, maš, itd.
Lukežić, Iva 2012. Zajednička povijest hrvatskih narječja. 1. Fonologija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci. Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Matasović, Ranko 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Moguš, Milan 2010. Povijesna fonologija hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
lat. superstratum: nadsloj, gornji ili posljednji sloj
Jezik što su ga na neko područje donijeli došljaci (osvajači, doseljenici) te ga neko vrijeme još govorili pošto su naučili i jezik starosjedilaca (razdoblje dvojezičnosti), ali su s vremenom svoj stari jezik napustili i kao jedini jezik komunikacije preuzeli domaći jezik starosjedilaca (obično jezik većine, ili pak prestižniji jezik), unoseći u nj manji ili veći broj elemenata i značajki iz svojega prvotnoga jezika (u izgovoru, morfologiji, sintaksi, leksiku, onomastici itd.).
Hrvatska enciklopedija 10, Sl-To, 2008: 347.
Domaći jezik na nekom području što ga je, iz ovih ili onih razloga, istisnuo iz uporabe uvezeni, naknadno doneseni jezik (jezik došljaka: osvajača ili doseljenika); došljaci su djelomično najprije naučili i jezik starosjedilaca, te starosjedioci jezik došljaka (razdoblje dvojezičnosti), a zatim su, kao malobrojniji ili kao društveno manje utjecajni, svoj prvotni jezik napustili i u komunikaciji prihvatili isključivo jezik većinskoga ili pak utjecajnijega stanovništva.
Hrvatska enciklopedija 10, Sl-To, 2008: 352.
Štokavskim se narječjem govori u glavnini naselja u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (u potpunosti), u velikome dijelu Srbije, zatim u Vojvodini, na Kosovu te u Sloveniji (Bojanci i Marindol u Beloj krajini), Italiji (Molise), Austriji (Vlahija u Gradišću), Rumunjskoj (Rekaš) i Mađarskoj.
Na prostoru Republike Hrvatske štokavsko narječje prostire se od sjeverozapada na Dravi kod Virovitice do okolice Bjelovara, a zatim prema jugu do Jasenovca. Zapadna granica ide od Petrinje do okolice Karlovca i okolice Ogulina. U Gorskome kotaru štokavskoj oazi pripadaju mjesta Lič, Sunger, Mrkopalj, Moravice i Gomirje. Na obali štokavsko narječje nalazimo jugoistočno od Novoga, kao i na cijeloj obali, dok se u Senju govori i štokavskim i čakavskim narječjem. Iako je obala do Omiša većinom čakavska, štokavsko narječje prodrlo je u Nin, Zaton, Sveti Petar na Moru, Pirovac, Šibenik i njegovu okolicu te Seget. Štokavska su i mjesta Maslinica na Šolti, Sumartin na Braču, Sućuraj na Hvaru, Račišće na Korčuli, kao i zapadni Pelješac, Mljet te otoci dubrovačkoga arhipelaga (Lisac 2003: 15). Osnovne su značajke štokavskoga narječja (Lisac: 2003: 17): postojanje zamjenice što, glas u za ǫ (muž < mǫžь ) i (vuk < vkъ ), promjena suglasničke skupine čr > cr (crn), promjena -l na kraju riječi ili sloga u o ili a, premetanje vьse u sve, u- < və- na početku riječi pred suglasnikom (unuk, udovac), nastavak -u u L jd. m. i sr. roda (u selu, u gradu), glas -m ili -n u I jd. ž. r. na -a (rukom, rukon), poseban oblik uz brojeve od 2 do 4 u m. i sr. rodu (dva, tri, četiri velika grada). Većina štokavskih govora na mjestu poluglasa ima a, glas ć < jt (naći) i tǝj (braća), đ < * (međa), proširenje množine većine jednosložnih imenica m. r. umetkom -ov- (-ev-), Gmn. na -a, sačuvane zanaglasne dužine te jače ili slabije čuvanje aorista. U najvećemu broju govora izgubljen je glas h, koji se u štokavskome narječju čuva samo u dubrovačkome poddijalektu, dijelu Crne Gore i u bošnjačkim govorima (Brozović 1965: 269).
Tri su kriterija klasifikacije štokavskoga narječja: stupanj razvoja akcentuacije (novoštokavska ili staroštokavska), refleks jata (ikavski, ijekavski, ekavski) te šćakavizam ili štakavizam (šćap/štap). Prema njima, štokavsko se narječje dijeli na sedam dijalekata (Lisac 2003: 29):
* slavonski ili nenovoštokavski šćakavski dijalekt
* zapadni ili novoštokavski ikavski dijalekt,
* istočnobosanski ili nenovoštokavski ijekavski šćakavski dijalekt
* istočnohercegovačko-krajiški ili novoštokavski (i)jekavski dijalekt
* zetsko-južnosandžački ili nenovoštokavski (i)jekavski dijalekt,
* šumadijsko-vojvođanski ili novoštokavski ekavski dijalekt
* kosovsko-resavski ili nenovoštokavski ekavski dijalekt.
Brozović, Dalibor 1965. Štokavsko narječje. Školski leksikon. Jezik. Zagreb: Panorama, 265–273.
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 'Miroslav Krleža'.
Crnić Novosel, Mirjana 2015. Štokavski ikavski govori u Gorskome kotaru (fonološki i morfološki aspekt). Doktorski rad.
Čilaš Šimpraga, Ankica 2002. Fonologija ikavskih štokavskih govora između rijeka Krke i Neretve. Magistarski rad.
Ćurković, Dijana 2014. Govor Bitelića. Doktorski rad.
Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.
Jozić, Željko 2005. Morfološko-naglasna poredbena analiza ikavskojekavskih štokavskih govora oko Županje i Orašja. Doktorski rad u rukopisu.
Kolenić, Ljiljana 2004. Slavonski dijalekt prema ostalim hrvatskim dijalektima. Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2003. Zagreb : Filozofski fakultet.
Kurtović Budja, Ivana 2009. Govori Makarskoga primorja - fonologija i morfologija. Doktorski rad u rukopisu.
Menac-Mihalić, Mira 2005. Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj s rječnikom frazema i značenjskim kazalom s popisom sinonimnih frazema. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga.
Vukša Nahod, Perina 2014. Fonologija i morfologija mjesnih govora slivanjskoga područja. Doktorski rad.
Terenska dijalektološka istraživanja uglavnom podrazumijevaju dva načina prikupljanja usmene građe: snimanje spontana govora izvornih govornika te ispitivanje govornika prema unaprijed pripremljenim dijalektološkim upitnicima. Ti upitnici sadržavaju pitanja čiji nam odgovori svjedoče kako su se polazni, praslavenski i općeslavenski glasovi i oblici razvili u današnjim govorima. Dijalektna građa dobivena takvim istraživanjima dalje se analizira i komparira s prethodnim istraživanjima ili s građom iz drugih punktova te se pristupa izradi fonološkoga i morfološkoga opisa istraživanoga govora. Transkripcijom zvučnih zapisa dobivaju se ogledi govora koji svjedoče o fonološkim, morfološkim, tvorbenim, sintaktičkim i leksičkim obilježjima istraživanoga govora, ali koji su nerijetko zanimljivi i sadržajno, kao vrelo podataka o starini i tradicionalnome načinu života.
Snimke spontana govora transkribiraju se uglavnom tradicionalnim hrvatskim dijalektološkim znakovljem. U novije je vrijeme za dijalektološke potrebe, odnosno za potrebe usustavljenoga bilježenja velikoga broja fonema posebno izrađen sustav dijalektoloških znakova (ZRCola) koji je u Znanstvenoistraživačkome centru SAZU u Ljubljani razvio dr. sc. Peter Weiss, a koji je dostupan na mrežnoj stranici http://zrcola.zrc-sazu.si/.
Ispitanici koji sudjeluju u dijalektološkome istraživanju moraju biti odabrani prema utvrđenim dijalektološkim kriterijima. To znači da se kod odabira posebice pazi da su osobe odrasle i da žive u istraživanome punktu, odnosno da nisu pod utjecajem standardnoga jezika ili kojeg drugog jezičnog sustava, da su starije ili zrelije životne dobi, da nisu suzdržani i bojažljivi te da im je izražavanje mjesnim govorom spontano i neizvještačeno.
Brozović, Dalibor 1981 O fonetskoj transkripciji”, u knjizi Fonološki opisi srpskohrvatskih/ hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. LV, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 9, Sarajevo, str. 17–25.
Hraste, Mate 1959.–1960. Metodologija ispitivanja naših dijalekata. Jezik 8, 71–81.
Ivšić, Stjepan 1914. Nacrt za istraživanje hrvatskih i srpskih narječja. Zagreb: JAZU.
Jozić, Željko 2007. O metodologiji terenskog istraživanja. Šokačka rič 4, 155−161.
Jozić, Željko 2008. Još ponešto o terenskom istraživanju. Šokačka rič 5, 151−156.
Maresić, Jela 2013. O transkripciji u kajkavskoj dijalektnoj leksikografiji. Fluminensia god. 25, br. 2, 151−163.
Menac-Mihalić, Mira − Anita Celinić 2012. Ozvučena čitanka iz hrvatske dijalektologije. Zagreb: Knjigra.
Hrvatski jezikoslovac, Ozljanin (Požun kraj Ozlja, 22. srpnja 1926. - Zagreb, 1. kolovoza 2006.). Istaknuti istraživač ozaljskih i karlovačkih govora:
1957: O rezultatu dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca. Ljetopis JAZU 62, 418–423.
1959: Izvještaj o istraživanju govora između Korane i Mrežnice. Ljetopis JAZU 63, 456−458.
1970: Kajkavci na razmeđu. Kaj III/6, 38–48.
1974: Kajkavsko-čakavsko razmeđe. Kajkavski zbornik. Zlatar. 44–47.
1975: Je li Karlovac kajkavski grad? Jezik 17, 96.
1976: Govori na području općine Ozalj. Kaj IX/9–1, 137–139.
1978: Dijalekatska osnovica u jeziku Frana Krste Frankopana. Filologija 8, 341-353.
1979: Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 16, 37–53.
1981a: Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? HDZ 5, 169–202.
1981b: Ozaljski govor. HDZ 5, 203–428 (s kartama).
1982: Akcenatski odnosi u luku rijeke Kupe i u podžumberačkom kraju. HDZ 6, 293–316.
1990: Hrvatske riječi u Križanićevim tekstovima i današnji ribnički govor. Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice smrti J. Križanića (1683. – 1983.): zbornik radova. Zagreb, 193–207.
1994: Kajkavsko-čakavski dodiri u pojasu samoborsko-karlovačko-ogulinskom. Kajkavski zbornik. Zlatar.
1996: Naglasci Jurja Križanića i današnji naglasni odnosi na području Ribnika, Ozlja i Dubovca. Filologija 26, 85–94.
1997: Međunarječna prožimanja u čakavsko-kajkavskim ikavsko-ekavskim govorima. HDZ 10, 203–208.
1998: Kajkavsko-čakavski utjecaj na štokavske govore Žumberka. Žumberački krijes, 282–303.
2003: Jezični neslavizmi u ozaljskome govoru, HDZ 12, 85–94.
Toponim je zemljopisno ime, posebna onimijska kategorija koja se odnosi na zemljopisne objekte: hidronim, ojkonim, oronim, speleonim, itd. Zbir toponima je toponimija. Toponomastika je znanost koja proučava zemljopisna imena. (Šimunović 2009: 79)
Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden marketing.
Vidović, Domagoj 2014. Zažapska onomastika. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Jedan od dijalekata kajkavskoga narječja, u klasifikaciji Mije Lončarića (1996.) Rasprostire se jugozapadno od Zagreba, na jugu zauzima uski pojas na desnoj obali Kupe. U odnosu na druge kajkavske dijalekte karakterizira ga zamjena stražnjega nazala i samoglasnog l vokalom u: ruka, vuk.
Ćurković, Dijana 2011. Fluctuations in the accentuation of Blatnica Pokupska. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 37/2, 365–379.
Ćurković, Dijana – Perina Vukša 2011. Baka i unuk – generacijske razlike u govoru Blatnice Pokupske. Međimurski filološki dani 1 [ur. Ante Bežen i Đuro Blažeka]. Zagreb: UFZG, 113–122.
Finka, Božidar 1982. Akcenatski odnosi na 'kajkavsko-čakavskom' području istočno od Karlovca. Hrvatski dijalektološki zbornik 6, 161–¬167.
Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.
Marinković, Marina 2015. Iz fonologije mjesnoga govora Brežana kraj Karlovca. Hrvatski dijalektološki zbornik 19, 79−97.
Zečević, Vesna 1995. Glavne značajke pisarovinskoga govora. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 21, 239–246.
http://info.hazu.hr/hr/o-akademiji/jedinice/zavod_za_lingvisticka_istrazivanja/
